Medžlis IZ-e Čelić: srpnja 2012

Dana 6. jula na Ahiret je preselio Muhamed ef. Ibrisimovic u 94. godini zivota. Dzenazi namazu prisustvovao je pored imama Medzlisa IZ -e Celic i veliki broj dzematlija te rodbina i poznanici rahmetlije iz okolnih mjesta. Inna lillahi ve inna ilejhi radziun

U povodu preseljenja na ahiret, najstarijeg učenika Čačak medrese u Brčkom h.Muhamed-ef. Ibrišimovića, kao mali doprinos njegovoj dugogodišnjoj službi Islamskoj zajednici, u ovom poglavlju biti će predstavljen životni put Muhamed-ef. Ibrišimovića kao i njegova uloga u razvoju Islamske zajednice na području Općine Čelić.

1. Životni put Muhamed-ef. Ibrišimović

Muhamed-ef. Ibrišimović rođen je 15. aprila 1919. godine u Čeliću, od oca Ibrahima i majke Đulsume. Te godine je u jesen završen prvi svjetski rat „mati mi je pričala tako, rođen sam kao drugo od sedmoro djece iz drugog braka, a u oca je bilo dvanaestoro djece iz prvog braka, svi su pomrli osim mene i jedne sestre Rukije“.^{^[1]}

Odrastao je u zemljoradničkoj porodici. Imao je teško djetinjstvo, jer je većina stanovništva živjela na rubu siromaštva, pa tako i njegova porodica. Odrasta sa svojim vršnjacima, pomažući roditeljima u svakodnevnim poslovima. Najčešće je to bilo čuvanje stoke te radovi na njivi. Sa šest godina se upisuje u mekteb i kojeg pohađa dvije godine. U osmoj godini otac ga upisuje u Osnovnu Školu u Čeliću gdje završava četiri razreda.

„Kad sam završio 4 razreda, pitao sam učitelja Ahmet- efendiju ima li kakav zanat ili škola ali besplatna, ako ima, potraži mi. Kroz 10 dana mi reče da mi je našao u Beogradu. Udruženje „Zemljoradnik“ primalo je besplatno učenike. Napisali smo molbu i ja bi primljen. Uslov je bio da imam odijelo, cipele i onu posudu za jelo ( kao u vojske) i da naučim „Oče naš“, što nisam pristao. Mom ocu dođe Avdo Šadić i reče da će sina Ibrahima poslati u medresu, pa predloži i mome, i reče da će pomoći. U Mahalama sam imao tetku i njen sin Ahmet i mula Osman (njegov otac je bio imam) reče da će poslat svog Aliju. Nas trojica odosmo u Brčko i upisasmo medresu. To je bilo čini mi se 1932. god., a 1938. godine sam završio školu. Iz Čelića sa mnom su bili Ibrahim i Alija Šadić, mi smo i završili, a nakon nekoliko mjeseci napustili su Jakub Ibrahimović i Mehmed Zahirović. Završili su i rahmetli Husejn-ef. Kujundžić iz Rahića, a iz Maoče, hafiz Šemsudin-ef. Kavazović koji je i danas živ.“^{^[2]}

Dakle, Muhamed-ef. je sa dvanaest godina upisao Čačak medresu u Brčkom i to školovanje je trajalo pet godina, a u Gazihusrev-begovoj medresi je tada trajalo osam godina. Razredni stariješina je bio Šaban-ef. Ibrišimović, (otac poznatog pisca rahmetli Nedžada Ibrišimovića) a sjeća se i imena slijedećih profesora: Abdulganija-ef. Ibrahimbegović, Omer-ef. Ahmić, Isak Imamović. Predmeti koji su izučavani u Čačak medresi su: kiraet, akaid, ahlak, fikh, feraiz, vaz, imamet-tedžhiz, povijest islama, arapski, tuski i srpskohrvatski jezik, nacionalna i opća povjest, zemljopis, prirodopis, matematika, fizika, higijena, metodika vjerske nastave, husni-hat i krasnopis.

Za vrijeme školovanja Muhamed-ef. se počeo prepoznavat po lijepom mekamu, kada god bio trebalo da se prouči ašere on bi učio, što je sa zadovoljstvom činio i nakon odlaska u penziju pa sve dok je mogao dolaziti u džamiju. U četvrtom razredu, tokom cijele godine, nakon odlaska u vojsku hafiz Abdulah-ef. Jašarevića, Muhamd-ef. biva muezin u Bijeloj džamiji u Brčkom.

Bila je velika neimaština i otac Muhameda-ef. je skoro sve rasprodao da bi njega odškolovao. Muhamed-ef. da bi se što prije odužio svom babi poželio je da što prije dobije posao i ako to nije bilo drago njegovom muderisu jer je on želio da ga pošalje u Gazinu medresu a zatim u Kairo. Tako 1938. godine se vraća u Čelić i zapošljava kao muezin u Čaršijskoj džamiji gdje ostaje tri godine, nakon toga radi kao imam u džamiji Brdo. Radeći kao imam u džamatu Brdo 1942. godine se i ženi sa hanumom Ševalom, koja je mlađa od njega tri godine i ona mu je rodila petoro djece ( Zelkida 1943.g., Džemaludin 1945.g., Dževida 1949.g., Muhidin 1952.g., Fahrudin 1954.g.). 1944. godine Muhamed-ef. se ponovo vraća u džemat Čaršija-Čelić, kao drugi imam i muezin.

Drugi svjetski rat je ostavio brojne posledice po stanovništvo BiH : ekonomske, zdravstvene, socijalne, psihološke... Tako se i Muhamed-ef. teško razbolje i po preporuci ljekara, neko vrijeme morao napustit službu.

U mjesecu julu 1946. godine se zapošljava u džematu Janjari kod Ugljevika i tu ostaje nepune tri godine, a potom se opet vraća u Čelić.

[1] Prema kazivanju Muhamed-ef. Ibrišimovića

[2] Prema kazivanju Muhamed-ef. Ibrišimovića

Samo nekoliko dana po prestanku drugog svjetskog rata i dolaska Nezavisne Države Hrvatske vjerski službenici bivaju oslobođeni služenja vojnog roka, dobivaju lične karte i uvjerenja da se mogu slobodno kretat u državi pa i Muhamed-ef. osjeti malo slobode.

Po povratku iz Janjara u džemat Čaršija Čelić, „ja sam bio sekretar u mjesnoj organizaciji fronta, priznato mi je i kao učesnik rata. Pitam organizatora ustanka otkud mene da postavite? Kaže jedino tebi vjerujemo u Čeliću, vidiš sve ustaše, zeleni kadar. Vidim ja zove me sekretar Opštine, kasnije bio narodni poslanik (zaboravio sam mu ime) kaže: “Čestitam, oblasni komitet je zaključio i donio odluku da te pošalju u Sarajevo u školu.“ Kažem ja hvala na čestitci, ali drugovi ne znaju moj položaj, ja ne mogu u školu. Ja sam završio vjersku školu i kao vjernik hoću da živim i kao vjernik hoću da umrem ako Bog da. A on me pogleda i reče : “Hoćeš da iznevjeriš povjerenje oblasnog komiteta? Ne, rekoh, oni ne znaju moj položaj, ja hoću da umrem kao musliman. Ja sam otac troje djece, moja je škola prošla.“

Vlast je imala puno povjerenje u Muhamed-ef. te su mu povjerili dužnost direktora Seljačke Zadruge u Čeliću. Radio je Muhamed-ef. predano i pošteno, uspostavio knjigovodstvo, finansijsko poslovanje, al ga neki od partizana htjedoše oklevetat i osudit. „Salih Mehkić mi je rekao da prodajem pšenicu jedan dinar od nabavne cijene, i kad ja to nisam htjeo prihvatit optuži me i četiri puta sam išao na sud, dok me nisu oslobodili.“

Poslije rata, radeći na poslovima muallima, Muhamed-ef. često je bio izložen kontrolama iz komiteta, sve dok mektebska nastava nije potpuno zabranjena. Tri dana bi učio djecu i u 1966. god. je imao 104 upisane djece.

Islamska vjerska zajednica je vodila računa o mektebskoj nastavi i vršila redovan nadzor, a kontrolu je vršio vjersko-prosvjetni referent. Morao je hutbe pisat i vodit računa šta govori u džamiji,“ jer je bilo puno doušnika“. Svaka izgovorena riječ imama tada se dobro vagala i svaki imam je mogao lahko biti procesuiran pa i optužen. Desilo se to i samom Muhamed-ef. kada je u džamiji spomenuo da poslije vjenčanja kod matičara muslimani bivaju obavezni vjenčati se i šeriatski. Pogrešno je to neko prenio a Muhamed-ef. sud u Tuzli osudio na jednu i pol godinu dana zatvora, ali mu je kasnije sud u Brčkom uvažio žalbu i nije odslužio izrečenu kaznu.

Da bi prehranio i školovao djecu Muhamed-ef. je morao obrađivat zemlju. Uz platu u džematu dobijao bi i vakufsku zemlju da radi. Nakon teškog fizičkog i psihičkog rada morao je 1974. godine otići u invalidsku penziju. Do smrti (6.juli 2012.) živio je u porodičnoj kući sa svojom suprugom i bolesnim sinom Džemaludinom primajući minimalnu penziju, koja njima troma nije dovoljna ni za potrebne lijekove i komunalije.

2. Uloga Muhamed-ef. Ibrišimović u razvoju IZ

Ukoliko želimo da sagledamo višedimenzionalnost uloge i doprinosa Muhamed-ef. u radu Islamske zajednice, nezaobilazno bi bilo sagledati vrijeme u kojem je živio i djelovao te profil funkcije koje je imao kao imam i predsjednik Odbora IVZ.

2.1. Uloga Muhamed-ef. Ibrišimović kao imama

Muhamed-ef. tokom cijelog svog radnog vijeka zalagao se za vjeru Islam, u duhovnom smislu, a u praktičnom za dobrobit Islamske zajednice. Radio je u Islamskoj zajednici u periodu od 1938. do 1974. godine. gdje je kroz radni vijek u više navrata bio osuđivan, odnosno procesuiran.

Radeći kao imam u džematima: Čaršija, Brdo, Janjari, predvodio je džemat svih pet vakata dnevno, držao predavanja povodom džume, mubarek dana i noći. Bio je obavezan kao muallim, na osnovu pravilnika o imamskoj službi, održavat vjersku pouku, a o realizaciji iste podnositi izvještaj Odboru IVZ. „Pomenuti imam je postigao odličan uspjeh po vjerskom obučavanju i prednjači na području Odbora IVZ Čelić“ stoji u jednom izvještaju vjersko-prosvjetnog referenta^.

Obavezan je održavat čistoću u džamiji, haremu, umrle muslimane ukopavat po propisima, te sakupljat priloge za IZ. Bio je dužan lijepo se ponašat i propisno oblačit. Propis lijepog oblačenja je zadržao i do danas. Morao je rasturat vjersku štampu i o tome podnosit izvještaj Starješinstvu. Muhamed-ef. je obavljao i šeriatska vjenčanja, i ako je radi toga bio optužen kod vlasti pa i privođen na suđenje,^{^[1]}nije odustao od te dužnosti. Kao imam često je imao ulogu, kako on kaže: savjetnika, pomagača, ali i svjedoka, kada zatreba.

Po upustvu Odbora IVZ morao je kao imam organizirat obuku za starije džematlije

“Pa je potrebno i sa njima preraditi ono što se prerađuje na vjerskoj pouci sa djecom, ima slučajeva gdje naši vjernici ne znaju pravilno učiti razna sureta, ne znaju pravilno klanjati namaz, abdest uzeti, ne kupaju se, način i vrijeme ophođenja sa ženom (obrazložiti hajz i nifas i dr.), pitanje 33 dini islamska šarta itd...“

Naravno, nije to bilo lahko i jednostavno pa su imami najviše koristili priliku da obuče starije tokom predavanja uz mjesec ramazan i na nekim drugim sohbetima. Naši imami, kao i džematlije, su se ugledali na ulemu: Đozu, Čauševića ..tako je u povodu ikrar-hadžijske dove u Čeliću 1966. godine, predavanje održao tuzlanski glavni imam (predsjednik glavnog odbora ilmije, a kasnije muftija pa i Reisu-l-ulema) hafiz Husejn-ef. Mujić, gdje je bilo prisutno oko dvije hiljade džematlija, i gdje su se džematlije divile onom što su čuli. I sam Muhamed-ef. je žudio da obavi hadždž. Želja mu se konačno i ostvarila prvi put 1971. godine, kada odlazi zajedno sa Ahmet-ef. Abdurahmanovićem, a drugi put 2004. godine sa svojom suprugom Ševalom.

[1] Prema izjavi Muhamed-ef. Ibrišimovića

2.2 Uloga Muhamed-ef. Ibrišimovića kao predsjednika Odbora IVZ

Od samog formiranja Odbora IVZ Čelić 1955. godine prvi je predsjednik bio rahmetli Ibro Mešić, a drugi od 1961. godine je Muhamed-ef. Ibrišimović i tu je funkciju obavljao uporedo sa radom džematskog imama u džematu Čaršija-Čelić. Radeći u Seljačkoj Zadruzi kao direktor, stekao je određeno iskustvo, koje mu je bilo od koristi u radu predsjednika Odbora IVZ. Na čelu Odbora bio je punih šesnaest godina, sve do ukidanja tadašnjeg Odbora i pripajanja Odboru Brčko, 1975. godine.

Odbor IVZ, kojim je rukovodio Muhamed-ef., bio je zadužen i odgovoran za:

- funkcionisanje svih džemata na području Općine Čelić i Lopare,

- predsjednik je bio odgovoran za administrativno pravno i finansijsko poslovanje odbora,

- morao je donositi razne pravilnike i odluke te starati se za njihovo sprovođenje.

Ovdije ćemo navesti neke od aktivnosti i zadataka koje je Muhamed-ef., kao

predsjednik, radio i zahtjevao od imama i džemata da ih i oni realiziraju :

1. Na prvom mjestu je briga o redovitom održavanju mektebske nastave, jer je to kamen temeljac IZe. Imami moraju voditi računa da se djeca upišu a da se roditelji ili staratelji potpišu na odobrenje, za svu djecu od 7 do 14 godina. Predsjednik je upozorio imame da će biti kontrolisani i lično odgovorni za izvršenje ovog zadatka. Od imama je tražio da uredno i na vrijeme izvršavaju svoje obaveze i zadatke jer to može da utječe na redovnost uplata iz džemata.

2. Odbor IVZ je vodio računa o platama i socijalnom osiguranju imama. Tako je donio odluku a na osnovu Ustava IZ u SFRJ član 18 i 19, iz 1963. godine kojom se stavlja u dužnost svim džematima da izvrše u cjelosti prilog u fond plata, za plaćanje vjerskih službenika dotičnih džemata. Muhamed-ef. kao predsjednik je bio zadužen da sa mutevelijama i blagajnicma vodi brigu o punjenju ovog fonda.

3. Čistoća džamija i harema. Tražio je Muhamed-ef. od imama i muezina da vode računa o čistoći te da ni jedan džemat ne smije poduzimati nikakve radove na džamiji ili oko džamije bez znanja i odobrenja odbora. Nakon odobrenja džemat će o svom trošku izvršit popravke ili uređenje objekata.

4. Evidencija o uplatama i isplatama, te knjiga blagajne o prilozima džematlija, odnosno finasijsko poslovanje, bilo je već poznato Muhamed-ef. za vrijeme rada u Seljačkoj Zadruzi, i sada je tražio od džemata da redovito polažu račun Odboru, na čijem je on čelu, a da za svaku isplaćenu uslugu zatraže potpis primaoca. Kako sam već rekao, to je njemu dobro poznato,“ jer je jedna potpisana priznanica njega oslobodila optužbe.“^{^[1]}

5. Vodio je računa i tražio od imama da za vanredne usluge džematlijama se drže tarifnika o uslugama te izdaju potvrde a da 10 % od toga uplaćuju u fond IVZ. Od džemata je tražio da i oni prema veličini džemata i ekonomskoj moći uplaćuju u fond za potrebe odbora.

6. Redovno je održavao sjednice sa mutevelijama te od njih tražio: da strogo vode računa o uređenju vakufske imovine, da za svaki vakuf izvade gruntovne i katastarske izvodke, da tromjesečno uplaćuju redovne i vanredne doprinose u fond odbora, da organizuju otkup kurbanskih kožica i da procenat od istih uplate u fond odbora.

7. Odabir djece za upis u medresu. Muhamed-ef. je tražio od imama da prepoznaju i preporuče dobre i bistre učenike koji završavaju osnovnu školu, da se upišu u Gazihusrev-begovu medresu, radi osposobljavanja za imama, a od džematlija je tražio priloge za stipendiranje učenika, kako bi olakšao roditeljima te djece.

8. Kao predsjednik, bio je dužan utjecati na imame da se što više rasproda literature sa islamskim sadržajem i o tome slati izvještaj Vrhovnom Islamskom Starješinstvu.

Poređenja radi, sa vrstom današnje literature i brojem kojeg imami na području

današnjeg Medžlisa IZ Čelić, realiziraju, navešću u cjelosti izvještaj iz 1966. god.

u kojem stoji da je rasprodata slijedeća edicija:

Glasnik VIS-a, 60 kom. od svakog broja osim redovnih preplatnika, ( danas su samo imami preplatnici, njih 12 )

2. Takvimi 460 komada, (danas 260 kom.)

3. Prijevod Kur'ana, I džuz 300 kom. a II džuz poručili 350 kom., ( danas toga nema )

4. Ilmihala 400 kom. ( danas oko 220 )

5. Ramazanskih vaktija 600 kom. ( danas se djeli besplatno 2500 kom.)

6. Mevlud od Rešada Kadića 500 kom. ( danas rijetko samo po narudžbi )

7. Kur'ana 10 kom. (danas po potrebi i narudžbi )

9. Zaštita islamskog braka i porodice, bila je također jedna od uloga i doprinosa Muhamed-ef. Naime, on je primjetio da se muslimani i muslimanke žene, udavaju, djeca se rađaju al se ne upisuju niti se roditelji vjenčavaju. Da bi zaštito islamsku porodicu donosi odluku kojom se: „zabranjuje svim imamima prisustovanje porodičnim veseljima, u onim domaćinstvima koji nisu izvršili vjenčanje kod državnog matičara i to dokazali potrebnim uvjerenjem.“ Nakon što se obavi to vjenčanje, imami će dobit odobrenje za prisustvo i šeriatsko vjenčanje.

Ovih nekoliko aktivnosti i zadataka su sasvim dovoljni da se vidi da je Muhamed-ef. Ibišimović, kao predsjednik Odbora IVZ u Čeliću radio za dobrobit muslimana i Islama. Iako je živio i radio u teškim i bremenitim vremenima, nije se predavao niti posustao već je i u svojim poodmaklim godinama nastavio interaktivan odnos sa tekućim/potonjim generacijama. Poštovanje i ugled kojeg je stekao u svom radu od 1938. do 1975. godine, je nemjerljiv kredit kod mnogih čelićana koji ga sa radošću susreću na ulici i obilaze u njegovoj kući.

Sve je to tako trajalo do petog jula kada ga je Svevišnji pozvao na vječni put, a u petak (6.7.) pred velikim brojem imama i džematlija, dženazu je predvodio hfz. Šemsudin-ef. Kavazović njegov kolega i školski drug.

Neka mu Svevišnji podari lijepi džennet. Amin

Islam Hrnjić

[1] Prema izjavi Muhamed-ef. Ibrišimovića, to se desilo kad je on bio direktor ZZ Čelić.